Proučen tevhid i dova povodom četrdeset dana od preseljenja profesorice Esme Imširpašić

Poslije podne namaza danas (subota, 24. novembar 2018.) u Duzića džamiji u Donjem Vakufu pručen je tevhid i dova povodom četrdeset dana od preseljenja na Ahiret profesorice Esme (Abdibegović) Imširpašić.

Tevhidu su prisustvovali članovi porodice, članovi kolektiva Elči Ibrahim-pašine medrese na čelu sa direktorom, i brojni prijatelji sa kojima je Esma rahmet joj duši živjela ovodunjalučki život.

Tevhid je predvodio njen otac, mr. Nusret Abdibegović, direktor Uprave za vjerske poslove Rijaseta Islamske zajednice u BiH.

U povodu četrdeset dana od preseljenja svoje kćerke mr. Nusret Abdibegović je u informativnim novinama Preporod objavio esej kojeg ovog prilikom prenosimo u cijelosti.

 

DOVA-ŠAPAT DUŠE
(esej povodom četrdeset dana od smrti kćerke Esme)

Hvala Allahu, dž.š., na svakoj odredbi i određenju. Njemu pripada zahvala na početku i na svakom kraju. Hvala Mu, na nebrojenim blagodatima, kao i na iskušenjima u životu. Vjerujemo, da niti imamo snage, niti moći, bez Allahove, dž.š., snage i pomoći. Svjedočimo da ljudi žele jedno, a Allah, dž.š., hoće drugo, i konačno, biva ono što On hoće i što je On odredio i propisao.

Salavat i selam na Allahovog, dž.š., miljenika i odabranika, poslanika Muhammeda, a.s., koji je svjetlost Upute, Allahova, dž.š., milost svjetovima, uzor ljudima na darovanim blagodatima i svjetionik na uzburkanim talasima životnih iskušenja.

Darovi života i smrti su od Allaha, dž.š., i ljudi ih ne mogu birati, niti odbijati. Čovjek, kao najodabranije Allahovo, dž.š., stvorenje u tome je nemoćan, jer Allahu, dž.š., pripada ono što daje, daruje i ono što čovjeku uzima. Biva onako kako Gospodar hoće! Allah, dž.š., daje život i smrt, On je Stvoritelj, Uzvišen, Svemoćni i Slavljeni Gospodar.

Tragajući za tumačenjem značenja i mudrostima ovodunjalučkih iskušenja i dunjalučke smrti, učeni i mudri kontinuirano ukazuju na prolaznost i kratkoću trajanja ljudskog života na Zemlji. Spoznaje i zaključci do kojih su došli ukazuju da su iskušenja, smrt i druge nedaće, ograničenog trajanja, i prate svakog pojedinca. One utječu na vraćanje i približavanje Allahu, dž.š., kao i na buđenje svijesti o ljudskoj nemoći i osvisnosti o Njemu, Allahu dž.š., jer čovjek shvata da je sve prolazno, a da je samo On, Moćni Allah, Vječan!

Razumjeli su također, da smrt i preseljenje na budući svijet najmilijih nije ispraćaj, nego priprema nas koji ostasmo za susret s njima, da brojimo i nižemo jutarnja svitanja, do određenog roka, edžela našeg. Vjerničke duše se nadaju i raduju susretu sa Gospodarom, jer ih On sebi doziva: „A ti, o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan, pa uđi među robove Moje, i uđi u Džennet Moj!“ (El-Beled, 27-30.)

Gledano očima nas smrtnika, ili komparirajući dunjalučke parametre, u odnosu na dužinu trajanja čovjekovog života, neke smrti se dogode brzo i iznenada. Tajna nastupa ljudske smrti je nama nedokučiva, samo je možemo konstatirati i vjerovati da je u Allahovoj, dž.š., odredbi zapisana i određena ranije, daleko ranije, skrivena od očiju čovjeka koji je slabašan, a Gospodar je svemoćan, čovjeka koji je prolazan, a Stvoritelj je vječan. Allahu, dž.š., pripada i život i smrt, to nije u ljudskoj nadležnosti. Smrti nema bez edžela, a edžel nastupa kada besmrtna duša napusti zagrljaj tijela. Tada Azrail uzima dušu, jer je za dotičnu osobu nestalo nafake života. Razumljivo, nafaka je uvijek brža od edžela, osim u jednom slučaju, kada nastupi smrtni čas.

Smrt ima svoje vijesnike, zato neki umiru od različitih fizičkih ili duševnih bolesti, a neke pak, usmrte razne nepogode, zemljotresi, poplave, vjetar, oluje, mećave, požari, nesreća na poslu ili putovanju i sl. Tad se gase ćelije organizma bile one zdrave ili ne. Kao nada, iza umrlog ostaju dobra djela i dova, jer smrću prestaju dunjalučka nadanja i snovi. Praznina koja nastaje odlaskom, smrću umrlog, popunjava se slikama iz prošlosti, sjećanjem i milovanjem umrlog u mislima, sve uz pokornost Allahovoj, dž.š., odredbi, jer On sve određuje i biva ono što On hoće.

Svjesni svega kazanog, i dalje će roditeljske ruke brisati suze za umrlim evladom, a njihova srca će svjetlom dove biti ispunjena vjerom u Milostivog Gospodara, znajući da se na taj način otvaraju prema Njemu, jer On želi čisto srce koje se u stanju bola otvara, pokorava i pokazuje pred Licem Vječnim! Zato se umrlog ne smije uznemiravati dubokim uzdahom, glasnim jecajem i tužnim plačem. Svjetlo Allahove, dž.š., milosti bi tim činom bilo zatamnjeno i zakriveno, a blagi, radosni, džennetski osmijeh, kojeg djeca za života daruju roditeljima bi usahnuo!
Zbog čovjekove krhkosti i slabosti, njegovog odnosa prema dunjaluku i dunjalučkim stvarima, čaša Allahovih, dž.š., blagodati, radosti života i sreće nikada dostatno nije ispunjena. Čovjek uvijek želi još, želi više, a jedna kap smrtna, iskušenja ili nedaće, prelije čašu života i podsjeti na činjenicu da život i smrt idu uporedo jedno s drugim. Zato vjernik nikada ne pada u očaj, svjestan da to što ga je zadesilo je po volji Gospodara, zadovoljan je Allahovom, dž.š., odredbom i ne gubi nadu i vjeru u Njegovu milost.
Put povratka Gospodaru je markiran stanicama ljudskih života i po Njegovoj odredbi se na tom putu zaustavlja. Svako ima svoju stanicu, na njoj se ne zaustvlja zbog bolesti, nego zbog edžela. Kako se navodi u predanjima prilikom rođenja svakog djeteta bude kazano: „Rođen si da umreš“, a kada? Mjesto i vrijeme ostaju tajna. Hvala Allahu, dž.š, da je tako!

Kapije Allahove, dž.š., milosti su otvorene su za sve ljude, no oni ih površno poznaju i teško prepoznaju, zbog perdi i ograda kojima je opasano ograničeno ljudsko biće. Čovjekovo znanje o stvarima i događajima je skromno, a Allah, dž.š., Svojim znanjem, mudrošću i odredbom obuhvata sve. Njemu, Jednom i Jedinom pripada znanje o skrivenom, gajbu. On zna šta se krije iza perde, zastora. On određuje kada će se i hoće li se nešto dogoditi, a time i objelodaniti.

Mi vjerujemo u budući svijet i znamo da života na budućem, vječnom svijetu nema bez smrti na ovom prolaznom svijetu. Time se potvrđuje da čovjeka jednako prati i da je uz njega kako život, tako i smrt. Pa, zašto se, onda, o smrti ne misli kao i o životu?

Prolaznici pored mezarja često zaboravljaju na vezu između čovjeka i zemlje od koje je stvoren, u koju se vraća i iz koje će biti ponovno proživljen. Zato zemlja zaogrće čovjeka kao majka dijete u svom naručju dok ga čuva i štiti od ovozemaljskih nedaća. Na mezarje se treba gledati kao na bore na licu Zemlje. Koliko je životnog tereta, boli, patnje i napora proizvelo bōra na licu oronulog čovjeka, a koliko je tek neispunjenih želja, nedosanjanih snova, prekinutih ljubavi, ljudskih čežnji, naše mladosti zaogrnuto u mezarjima, deponovano i pohranjeno u tom, našim očima viđeno, zemnom oknu. I dok uspravni nišani kroz epitafe šalju poruke o prolaznosti ovoga svijeta i vječnosti Uzvišenog Gospodara, na jednom od njih piše: „O ti koji stojiš iznad mene, ja sam juče bio ti, a ti ćeš sutra biti ja.“
Duhovno naslijeđe je kontinuirani znak prolaznosti ovog svijeta i kratkoće života, dok je traganje za mudrostima ljudskog života vječita inspiracija generacijama.
No, na snagu duhovnog života ukazuje vremenska kur'anska sura, (El-'Asr), a njeno kazivanje se odnosi na to da poljem gubitnika nikada ne hode oni koji vjeruju, dobra djela čine, istinom se vode i strpljivo u životu hode. Kur'an je prepun kazivanja, a i ljudska povijest svjedoči o različitim vrstama iskušenja kroz koja su prolazili pojedinci, skupine i narodi. U suri El-Bekare, Uzvišeni veli: „Mi ćemo vas stavljati u iskušenje, strahom, siromaštvom, gubitkom imetka, smrću u porodici i sušom. A ti obraduj strpljive.“ (2:155) Ajet navodi samo općenite naznake, načela iskušenja i patnje koje na ovozemnom životu neminovno prate ljude.

Iskustvena spoznaja (ajnu-l-jekin), navodi na zaključak i potvrđuje čovjekovu spremnost i svijest da može ostati bez materijalnih dobara i da se može susresti sa različitim iskušenjima, ali ni u najdubljoj podsvijesti, a pogotovo svijesti, ne može pretopstaviti da će biti iskušan smrću, gubitkom članova porodice. Zašto je to tako u psihi čovjeka kad to iskušenje nije samo mogućnost, nego nepobitna i neupitna istina, utemeljena na Allahovoj, dž.š., odredbi i mudrosti da život i smrt pripadaju samo Njemu. Kušnja, tuga i bol najjače se ogledaju kroz gubitak najužeg člana porodice, a nikako kroz gubitak nadoknadivih materijalnih i dunjalučkih dobara. Zato se prilikom smrti i upućivanja ta'zije za umrlog izgovara: „Svi smo Allahovi i svi se Njemu vraćamo!“, a odgovor od strane ožalošćenog biva: „Allah je uz strpljive!“, što slovi kao molba da Allah, dž.š., iz Svoje milosti, prividni gubitak pretvori u dobitak.

Iz svetog kur'anskog teksta saznajemo, a životna svakodnevnica potvrđuje, da će svako ko se rodi ispiti čašu smrtnog šerbeta i time potvrditi kur'ansku maksimu: „Svi smo Allahovi i Njemu se vraćamo!“ U vremenskom periodu između rođenja i smrti, Allah, dž.š., daruje ljudima blagodati i radosti života i stavlja ih pred životna iskušenja i nedaće. Na tim darovima, blagodatima, ali i nedaćama mi Mu se zahvaljujemo, jer Njemu pripada svaka hvala i zahvala. Zato sa srca i iz duše svjedočimo i izgovaramo: „Hvala Allahu na svakom stanju!“

U sjećanju je spomen i naša dova za sve naše umrle da im Milostivi Allah podari džennetske perivoje i dženneti-l-firdevs. Amin!

Sarajevo, 05.11.2018. godine
Nusret Abdibegović

logo new12

JU Elči Ibrahim-pašina medresa u Travniku
Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini

Telefon: +387 (0)30 548-550
Email: Ova e-maila adresa je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.

Arhiva

« Decembar 2018 »
Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            
Top