srijeda, 08 Februar 2017 00:02

„Dok god se tuđoj sreći raduješ, tuđu suzu osjećaš, ne boj se… čovjek si!“

Pobjednički literarni rad povodom manifestacije "Ilhamijini dani 2016" učenika Sefer Kerima 

Šapatom dozivam djela koja me krasiše kroz tmurna vremena ljudskog postojanja. Često mi tegobne misli prohujaju glavom i pokatkad se izgubim, izbrišem svoj trag, nestajem u koloni uspomena. I onda shvatim da je prošlost teška borba u kojoj smo svi nekada bili borci, kreatori vlastite priče koju sada čitamo, počinjemo osjećati ritam koji se negdje izgubio a sada ga ponovo pronađosmo. Negdje. Na repertoaru kompozicije ukrasa. Na tom nikad ugašenom plamenu koji gori i čezne, u svom se ropstvu davi, kao da mu to biva posljednji uzdah života mizernog. Iskre se suptilno bacaju u visine ne bi li uveličale taj prizor kojim se sloboda doziva na sve glasove. Te bi se varnice izgubile, oslabile bi pred vatrom koja za životom gori…jer, možda joj nije suđeno da se rasplamsa i da proguta kolijevku neostvarenih želja i uspomena…Sada stojim na mjestu išibanom prošlošću. Tako je šarena ta slika u mojoj glavi, taj prizor. Niko se ne bi usudio prikazati je onako kako je doživljava jer bi to značilo da se ne poštuje dimenzija minulih dana odakle vrijednosti ostaju iste; ili se vremenom gube i blijede, ili se kriju pod velom straha i nemira. Prisjećam se ljudi koji su me kroz život pratili. Jedni su odlazili a drugi dolazili. Ovi što odu, njihova gravura promijeni mramornu ploču na kojoj je urezan i najdublji izraz moga egzistiranja. I ovi što dođu, sve to izgleda tako naprasno i neočekivano, ponekad smiješno i neostvarljivo, ali ipak u obrisima stvarnog doživljaja sreće. Prolazim kroz tunele koji su naizgled bezizlazni i tmurni kao najgore sjenke koje čovjeku u san dolaze. Tu se gase svi snovi ali rađa nada. Nada da će tunel skratiti dužine svoga vladanja. Nada da će svjetlost okupati blijede i hladne zidine. I, kao što to na kraju i biva, Božije određenje se ne mijenja, ono je isto za sve koji i pate i uživaju, za sve one koji sreću prizivaju dok zloslutne misli od sebe odgone. Vrijeme je krotitelj mojih poriva dok sam ja samo dio univerzuma, funkcioniram onako kako to sudbina diktira. Tada, ne smijem biti nezasit. Svaki dio moga srca traži ljepotu s kojom će se skrasiti. Duša traži svoj duhovni mir…

Koliko li je samo potrebno da čovjek bude sretan? Vjerovatno to ovisi od izraza vlastitih želja i postignuća, ali nikada neću biti čvrsto uvjeren kako ona dolazi sama, tek niodakle, da bi se uvukla u skrivene pećine razuma i od tamo zavladala i bespogovorno čovjeka održavala uspravnim. Lice sretnika je uvijek bilo ozareno, pa zar je tako teško posmatrati ljepotu tog istinskog ukrasa? Zar je odveć postalo griješno osjetiti ljepotu u riječima, gorčinu u suzi koja svjedoči istini? Nisam dovoljno hrabar da dam odgovore. Za neke bih sigurno bio lažljivac koji se boji laži, nesretnik koji više ne sanja o sreći, osamljena duša bez izražajnosti osjećaja, progonitelj svoje zasluge da budem sretan. Znam da ću biti omražen, jer se negdje u jezgrovitoj dubini moga bitka krije vjera u povratak zaboravljenih halova. Ne osvrćem se na to; vidjeti sretnog čovjeka je za mene utjeha, bol koja se pretoči u suzu griješnika je za mene poput rastanka, svakog nepozvanog gosta na gozbi istrajnih ratnika. Već sam vidio i one koji prolaze pokraj života a da ga i ne osjete. I, pokatkad se pitam, gdje te suze idu, zbog koga se rastaju i sa postojanjem svojim dijele? Njihova patnja postaje besmislena, u njoj se ne naziru riječi istine jer su iščeznule. Na putu do vječnosti sjedam na kamen i razmišljam. Prolaznici

me gotovo izgubljeno gledaju staklenim i providnim pogledom; sivilom je odjeven krajolik koji vodi u još neistražene dubine mašte, svakojake kreacije doživljenog svijeta. Spektar boja biva zarobljen u srcima tih napaćenih, umornih duša. Pokušavam osjetiti čar lutanja; ali mi nešto unutrašnje govori kako je to nemoguće, ne tješi me i ne ohrabruje moje napete misli. Kao da sam ostao sam sa svojim bićem jer moram pronaći sreću na tmurnim licima prolaznika. I te riječi koje mi, tek onako kao odraz izumrlih osjećaja upute, postaju suhe i nezgrapne. Pokušavam zamisliti osmijehe na njihovim licima, pokušavam osjetiti suzu koja se teško iz tog unutrašnjeg svijeta rastane.

O ti, čovječe, izgubljeni sanjaru nad prostranstvima pustim, pogledaj oko sebe i sivilo sakrij od očiju svakojakih. Ne dozvoli da te patnje proganjaju, sjenke u stopu prate, jer si ti, uistinu, ukras ovog svijeta. Bez tebe bi smisao postojanja beskrajno lutao i tražio sklad. Bez tebe bi sivilo postalo umjetnost boja. Zato, čvrsto se osloni na sreću svoga postojanja i vjeruj suzi koju ispustiš, jer ona, doista svjedoči istini, možda i patnji koju suptilno i prikriveno osjećaš. Neka ti se oči napajaju nad pitkim izvorima ljubavi i radosti, neka tvoje biće osjeća tuđu bol i tuđu sreću.

O ti, razumni stvore, širi krila istine i neka se dubina tvoga bivanja okiti znanjem i lijepim vladanjem. Niko te neće bolje razumjeti osim tvoga duha, tvoga bića koje sa tobom diše i koje te osjeća. Ljudi će te povrijediti, to je sigurno. Povrijedit će te. Ti si izgubljeni sanjar na svome putu. Vrijeme je da pronađeš svoje utkano pravo na doživljaj sreće, vrijeme je da osjetiš radost na licima tvojih saputnika. Tvoja će životna priča biti upotpunjena. U njoj će biti mjesta za osmijehe i suze, patnje i ponos, ljepotu svega postojećeg i strah od gubitka. Svega će biti na putu tvom, ali ti si taj koji istrajan treba da bude. Tvoja te snaga krasi i obznanjuje misli uzburkane. Vjeruj ljudima. To ti je i preostalo. Osjeti otkucaje tih bojažljivih srca. Razumjet ćeš. Sve će ti se na kraju vratiti.

Sreća koja ti ne pripada nije ti ni suđena. Suza koju ne pustiš nije te snašla. Sretan si. Hodi zemljom kao borac. Prošlost je samo zaboravljena dimenzija u koju si skrio osjećaje puste. Preda se gledaj i ne osvrći se, past ćeš. Neka ti hrana bude tuđa sreća, a tuđa suza samo opomena. Ne zaboravi. Čovjekom ćeš se zvati. Jednom. Kada se sve završi, kada se bajka životom nazvana kraju približi. Tada će ti biti jasno, o čovječe. Sve će ti se poslije pokazati. Nikada ne zaboravi da si samo krhko biće puno uspomena sablasnih. Morat ćeš se raspasti. To je priroda bivanja tvoga. Živiš da bi na kraju umirao. Ponovo rađanje će biti dokaz požrtvovanosti tvoje. Raduj se i ne tuguj. Sakrij se iza osmijeha čarnih, suze gorke čuvaj…

logo new12

JU Elči Ibrahim-pašina medresa u Travniku
Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini

Telefon: +387 (0)30 548-550
Email: Ova e-maila adresa je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.

Arhiva

« Novembar 2018 »
Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    
Top