utorak, 30 Oktobar 2012 07:06

Umrem, iz korjena vjekova izlistam, i budem ti čempres, a ti stojiš ista

Pobjednički rad učenika Ammara Cikotića

Mostar, 10.05.2011. godine.

Stajale su pored mene, obje, držeći me u zagrljaju, koji, gdje god da odem, osjećam. Stajale su pored mene cijeli moj život. Ona, moja mati, tiho je jecala pognute glave, kao da šapće zemlji veliku tajnu koju niko osim njih dvije ne smije čuti. Ona, vitka i bijela munara, stajala je gordo s pogledom u nebo, visoko, kao da ga želi dodirnuti, nešto mu reći. Otišao sam, tiho i nečujno, bez suza. Vratiti se ne mogu. Ali mogu čuti i mogu se sjećati ...

Otišao sam. Moje lice pokrila je zemlja. Oči su zatvorene, ali čujem majku i njene umorne korake. Čujem kako me sve teže i sporije posjećuje. Priđe, poselami me, starom ali još uvijek toplom rukom dodirne zemlju tiho izgovarajući: El-hamdu lillahi rabbi'l-'alemin ... Mene kao da ogrije sunce. Svjetlost. Hvala ti majko.

Majka se smirena vrati kući. Ja ostajem da ležim u krilu džamije, u njenom hladu i dvorištu u koji sam, kao juče, prvi put zakoračio. A prošle su godine. Malenim i nesigurnim nožicama tapkao sam kao dječačić dok sam joj dolazio. I sada moja duša osjeća njen miris i tišinu. Kao da nikada nisam ni izašao iz nje. Šum vode, veselo poskakivanje kapljica u šadrvanu od sreće podsjeća na mene kada sam prvi put proučio ezan. Od tada počinje naše prijateljstvo. Znao sam da dok god ona uspravno stoji i moj grad živi, ima dušu, živim i ja.

Došla su teška vremena. Zapuhali su strašni vjetrovi. Svi smo bili na iskušenju, svi, i odrasli i djeca. Strah je poput nemani gušio moju čaršiju. Slušao sam kako sa lica zemlje preko noći nestaju džamije. Plašio sam se. Samo sam to i mogao sa svojih osamnaest godina. Ezan se tih dana sve slabije čuo, gušio ga je zveket oružja i buka granata. Ona je uspravno stajala. Tada sam je posljednji put vidio dunjalučkim očima. Bilo je ljeto, podne-namaz. Topli vjetar milovao mi je lice i igrao se s mojom kosom. Izlazeći iz harema džamije okrenuo sam se da je još jednom pogledam, kao da sam znao da je to posljednji put. Tamo, na njenoj munari, ostale su moje oči.

Na ikindiju-namaz nisam joj mogao doći, donijeli su me na tabutu prekrivenom zelenom čohom. Jedan metak i sve je bilo gotovo. Ostao sam tu u njenom krilu pokraj mladog čempresa gdje sam nekada kao dječak sjedio.

Godine su prošle. Čempres pod kojim ležim izrastao je visoko, poput mladića. Čudno, pri samom vrhu savija se, kao da se želi nasloniti na munaru, poput mene dok sam se naslanjao na svoju majku i tražio samo jedan dodir njene stare ruke. Topli vjetar se igra sa njegovim granama baš kao nekada sa mojom kosom.

Neki novi dječaci tapkaju i koračaju prema džamiji. Sretni su. Često sa sjetom priđu do mog kabura. Ezan se ponovo lijepo čuje. Utihle su granate. Munara stoji uspravno i ponosno kao da želi reći: „Preživjela sam." Munara stoji uspravno, moj grad živi. Živim i ja tu uz samu munaru, pod sada već starim zadebljalim čempresom. Živim, ali vi to ne vidite, ne osjećate. Čujem ezan ali majku više ne. Jecala je i utihla. Zaspala je snom iz kojeg se niko ne probudi. Otišao sam tiho i nečujno bez suza. Ne mogu se vratiti. Ali mogu čuti i osjećati. Osjetim kako me vitka i bijela munara čuva dok se moje grane poput ruku savijaju oko nje. Moje ruke, one još uvijek ispružene traže majku, još uvijek čekaju. Ne, to nisu džamija i čempres, to smo mati i ja, samo nas rijetki prepoznaju. Samo nas rijetki vide. Samo oni koji nas nisu dali hladnim rukama zaborava. Samo oni u čijem sjećanju živimo. Moja džamija je svjedok ove ljubavi i priče. Priče koja nema kraja. Kraj ne postoji. Postoji samo moja poruka, ko zaboravi svoju prošlost, ko zanemari svoje kamene i visoke munare, tome se ne piše lijepa i srećna budućnost.

Kada bi kosti mogle govoriti... Kada bi živi slušali, kada ne bi tako brzo zaboravljali... Kada bi se sjećali... Kad bi se sjećali... Moja džamija stoji i priča svoju priču. Moju priču. Munara stoji uspravno i ponosno ti želi reći: „Preživjela sam, živjet će i mladićeva priča. Sve prolazi, sve se mijenja. Samo ja, hvala Allahu, samo ja ostadoh ista."

Leptir je zaljubljen u svjetlost vatre, zbog nje umire i nije mu žao. Pazi koga voliš! S tom ljubavi ćeš leći u tamni i hladni kabur i živjeti, a drugi će misli da te više nema. Samo će misliti...

Ammar Cikotić I a

Elči Ibrahim-pašina medresa, Travnik

logo new12

JU Elči Ibrahim-pašina medresa u Travniku
Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini

Telefon: +387 (0)30 548-550
Email: Ova e-maila adresa je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.

Arhiva

« Novembar 2018 »
Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    
Top