Pobjednički literarni rad povodom manifestacije "Ilhamijini dani 2016" učenika Sefer Kerima Šapatom dozivam djela koja me krasiše kroz tmurna vremena ljudskog postojanja. Često mi tegobne misli prohujaju glavom i pokatkad se izgubim, izbrišem svoj trag, nestajem u koloni uspomena. I onda shvatim da je prošlost teška borba u kojoj smo svi nekada bili borci, kreatori vlastite priče koju sada čitamo, počinjemo osjećati ritam koji se negdje izgubio a sada ga ponovo pronađosmo. Negdje. Na repertoaru kompozicije ukrasa. Na tom nikad ugašenom plamenu koji gori i čezne, u svom se ropstvu davi, kao da mu to biva posljednji uzdah života mizernog. Iskre se suptilno bacaju u visine ne bi li uveličale taj prizor kojim se sloboda doziva na sve glasove. Te bi se varnice izgubile, oslabile bi pred vatrom koja za životom gori…jer, možda joj nije suđeno da se rasplamsa i da proguta kolijevku neostvarenih želja i uspomena…Sada stojim na mjestu išibanom prošlošću. Tako je šarena ta slika u mojoj glavi, taj prizor. Niko se ne bi usudio prikazati je onako kako je doživljava jer bi to značilo da se ne poštuje dimenzija minulih dana odakle vrijednosti ostaju iste; ili se vremenom gube i blijede, ili se kriju pod velom straha…