Pozorište...svijet u kojem živimo! Zvuči poznato, postaje realno! Već odavno gledam predstave na svjetskoj pozornici! Dođem onako nepozvana, bez ulaznice i tek tako sjednem i gledam... Zavjesa se diže, predstava počinje!

Nisu to one stare predstave iz starih dobrih vremena, kako smo ih onomad sretni i veseli gledali. Ne... To je neka nova tvorevina vremena, ljudske izgubljenosti i svjeta u kojem jesmo! Pitam se onako, svaki put iznova, čije uloge igramo i čije maske nosimo. Mali, šćućurili se u mome pogledu. I kriju se. A od koga? Samih sebe. Svojih sjenki. I tek što se zavjesa diže, svi zašute. Pa gdje su oni pijetli što me u zore budiše i gdje su ona sunca što se rađaše? Gdje su pjesme moga djetinjstva...onaj stari, dobri osmijeh? Gdje su ona stara, stara, dobra vremena?! I tako, redaju se činovi jedan za drugim i pauze da sjetimo se ko smo i šta smo, ali isuviše kratko za nas dugogodišnje igrače...veterane! I nema ni smijeha, ni plača, ni aplauza. Nije to više ni onaj crno-bijeli, nijemi film..onaj Čarlijev. Ovdje se život boji bojama života i smrti, bojama crvenih, bojama jeseni! Svratiš li, vidjet ćeš dobro uvježbane osmijehe, ukroćene poglede, sa stilom- što bi rekli naši, mislim na ljude naravno. I eto ono bez čega ne bi ni mogli, maske... Otkad se to svijet sakrio iza jedne maske?

I pitam ga neku noć, onako iz čista mira, iz tišine, sjeća li se jučerašnje predstave... A on meni k'o s poslom da ne zna i da sve su mu iste. Ma i ti si mi vala isti! Dosadan, tih, siv...ma isti! Znam. Nema tu neke velike razlike, al' vjeruj, ako se samo malo zagledaš iza maski, prepoznat ćeš one stare ljude u njima. I kažem ja njemu da dosta mi je, da odlazim i da mi se eto scenario ne sviđa...da gotovo je. A on stoji i k'o kakav robot sivo me gleda i šuti! Zar je to jezik kojim si mi bojio život bojama mladosti?! Zar opet rušiš mostove među nama?! Poltroni, dosade... Zar tek sada vidim onaj zid straha pred tobom? Sruši ga već jednom! Pa tek onda dođi... vidjet ćeš, bit ću mlađa, bit ću sretnija! Dođi da bojiš mi život riječima! Probudi se moja mladosti...probudi se dok nije kasno! I znaj da u pravom svijetu glumci prvo odigraju predstavu, pa se tek onda zavjesa diže! Dođi prije nego se zavjese spuste!

I skini svijete noćas masku! Pustite mi onu našu staru, bosansku što na sevdah mi miriše i pristavi nam bosansku u fildžane! Pusti srce nek' sluša, dušu nek' govori. Srećo, moj je jezik Bosanski! O tome ti pričam! I ne brini se, ako te je strah da skineš masku, prepoznat ću te ... U našem malom pozorištu tvoja je najviše otrcana! Pa možeš li se zamisliti u tuđoj ulozi, sa tuđom maskom, sa tuđim jezikom u duši?! A znam te... znam te dobro, da doći ćeš sa crvenim fesom glavi!