Prošlo je ono najgore, šaputali su preplašeni ljudi kupeći, poput komadića stakla, ostatke porušenih života i domova. Po ko zna koji put na početku i mi i ona, naša domovina. Prihvatili smo nepravedni mir, prigrlili svoju zemlju i pokušali krenuti dalje. Rat je stao, kao kakva neman, otišao onako kako je došao, snažno i bolno odjekujući i noseći sa sobom hiljade žrtava u nepovrat. Još uvijek se na licu moje zemlje vide njegovi tragovi. Rane sporo i teško zarastaju. Ljudi sa nevjericom pogleduju iza sebe kao da se žele uvjeriti da je ta neman zaista otišla i da je više nema, da se neće vratiti. A vraćao se svako malo, vraćao se kroz cijelo postojanje ove naše rodne grude koja kao ukleta plaćala je cijenu svog postojanja, ni kriva ni dužna.
Rat jest stao, da li je stvarno otišao? Možda se samo pritajio, primirio se i čeka svoju novu priliku da pusti vatrene plamenove i sve učini jadnim i pustim. Čeka kada će se ponovo pomamiti i razgoropaditi nad mojom zemljom. Nad ljepoticom koja nema pravo biti samostalna i svoja, bez tutora koji joj određuje sve što se kod drugih podrazumjeva.
Suviše sam mlad da bih te poznavao, a opet dovoljno odrastao da shvatim da nam fališ i da te se sjetim...
Bio si prvi predsjednik. Prvi čovjek koji je našoj domovini vratio dostojanstvo i teško zasluženu slobodu i pravo da budemo to što jesmo. Da se ne krijemo iza drugih. A mi, kao mi, ponovo se gubimo bez tebe. Pitam se kuda idemo i jesmo li počeli zaboravljati? Znam de te ne mogu dozvati, ne možeš me čuti. Ti si tamo na istini, na strani sa koje nema povratka. Ali sjećanje na tebe možda vrati razum, možda se postidimo svog nemara i zaborava. Iako na svom, mi hodamo našim kao tuđim ulicama. Zašto? Zašto smo se tako brzo pogubili i stali na pola puta, na pola istine i na pola rečenice? Trebamo tvoju sjenu, i ona bi bila dovoljna da vrati stare vatre plam našeg bića i našeg ponosa. Ponos kojim je tvoje umorno lice starca uvijek zračilo. Lice kojem se moglo vjerovati, koje je vraćalo nadu.
Trebaš nam, treba nam često sjećanje na tebe, ali kako kada smo zaboravili i na žive?! Bio si prvi. A nije lahko biti prvi u nečemu. To su oni što se izdvajaju ispred drugih u nizu, prvi se bilježe u knjizi i pamte u vremenu. Utisnuo si svoj trag u našem vremenu. Nevolje koje su te zadesile, došle su od čovjeka, od zlih i opakih ljudi. Često je čovjek čovjeku vuk. Ali ti ne. Nisi se svetio, nisi bio zlopamtilo. Imao si veliko srce i nisi nas učio da budemo vukovi već insani. Teško je bilo svoju mladost provesti u čeličnom kafezu, bez suza, u zagrljaju sudbine i koračati ponosno pred ljudima, a ponizno samo pred Bogom. Koračati iz iskušenja u iskušenje i ostati na nogama. Trpiti i biti ponosan i skroman u isto vrijeme. Te dvije osobine teško je sastaviti kod jednog insana. Kod tebe su bile obje, tako čvrsto pripijene uz tebe, kao sestre koje čuvaju brata jedinca. Zagrlile ga pa se diče i cijelom dunjaluku žele pokazati koga imaju. To si bio ti, dobroćudni insan koji nije nosio masku. Jer imao si samo jedno lice, lice iskrenog zaljubljenika u svoju domovinu, cijelu i jedinstvenu, sa svakom njenom kućom, svakim njenim insanom, bez obzira na ime i vjeru, sa svakom njenom džamijom, crkvom, sinagogom, mostom i tvrđavom. Lijepa je naša domovina. Samo takva je u punom sjaju.
Znam da si je volio onakvu kakvu je Bog dao, šarenim ćilimom, gdje svaka šara ima svoje mjesto i čini ćilim potpunim. Bez samo jedne šare on ne bi bio ono što jeste, Bosna i Hercegovina. Ponosna i prkosna. Bog nam je dao da se rađamo u ovom gnijezdu. To je Njegova odredba.
Ovdje rijetko puše jedan vjetar, ovdje se kovitlaju bijesne oluje. Prijete svojim ledenim licima i dugim hladnim prstima. Pružaju vijekovima prste, upiru u nju, kao gladni orlovi nadlijeću naše nebo i zaklanjaju toplo sunce. Zamrače naše avlije, vječito nam prave zasjede iz kojih prijete oštrim mačevima. Od naših mirnih i umilnih avlija žele napraviti provalije. Ne, mi se ne damo, mi se borimo da ostanemo na ovoj vjetrometini. Tu je naše mijesto. Bog je tako htio, to je Njegova odredba. Bez svega bi mogli osim bez vjetra sa Veleža, Bijelašnice, Vlašića...
Svako ima pravo na radost, ali malo ko zna da se obraduje kao mi ovdje u Bosni. Ovdje, u njedrima i rukama Bosne, majke nas rađaju sa osmijehom. Uče nas da se radujemo tuđem uspjehu. Ko zna da se raduje tuđem uspjehu taj ne zna šta je zavist, zloba i sujeta. Budimo se i liježemo tu, u krilu Bosne. Nježno spuštamo glavu na jastuk. To je naše pravo na sreću i radost postojanja. Takvi smo oduvjek, vijekovima stojeći na braniku domovine, braneći je bosi i goloruki, ispisivali smo povijest. Neki su je brisali, poput djeteta koje gumicom izbriše dijelove koji mu se ne sviđaju, a mi ponavljali lekcije i iznova ispisivali redove povijesti. Ne znaju moje ruke da ispišu koliko su oni prije mene iščupali korova sa njenog lica da bi ona ostala lijepa, mila, divna i gizdava. Imali ste ti i Bosna istu sudbinu, teške bitke, osuđeni bez pružene prilike na odbranu. Ali niste savili leđa, niste spustili čelo ni pred kim osim pred Bogom. Težak i trnovit je bio vaš put ali koraka nije nedostajala. Bojim se onih koji dijele sa nama njeno sunce i nebo, a skrivaju svoj pogled, gledaju ispod oka i prikrajka. Nisu naučili da se raduju sa drugima. Bojim se što im smetamo. Oni nama ne smetaju. Neka ih s nama, jer bez njih ovaj ćilim nije potpun. Bog je tako htio, to je Njegova odredba. Zar valja protiv Božije odredbe?
Rat je čudno doba. Ovdje se stalno događa, ovdje se stalno ponavlja, to je vrijeme u kojem sve stane i ostanu pusti, neostvareni snovi malih i velikih. Sa lica zemlje nestane toliko dječijeg smijeha, toliko veselih okica naprasno i u strahu se zatvori. Toliko majki zaplače, toliko ih živih svehne jer ne mogu dozvati sinove i muževe koje su ispratile na put bez povratka, u smrt. Glas razuma se stiša, ništa se ne čuje osim mržnje. Zli ljudi otvore vrata jednog drugog svijeta. Svijeta žrtve, suza i bola. Svijet jecaja koji dugo poslije oluje odzvanja. Unesrećena lica u ratu ostaju unesrećena lica u miru. Zar ljudi nisu shvatili, što manje rata to više života čovjeku. Zbog toga ga treba zabraniti, neka nestane zauvijek, neka nestane i više se nikada ne vrati u naše avlije.
Moja domovina uvijek miriše, i poslije rata miriše životom, i poslije nemani miriše životom. Miris života je najljepši miris na dunjaluku. Ona je kutak za uživanje, mir za dušu, ona je mehlem za oči kada zle kobi ne kopaju po njenoj utrobi, kada ne sakate njeno lice, koje i poslije hiljadu godina izgleda kao kod najljepše djevojke. Ovdje se čovjeku život produži, ovdje se insan zanese i iz srca poteku rijeke slova, najljepših pjesama. I samo ovdje ne znaš šta ljepše miriše: kadife, zumbuli ili ruže. Huče Una, Vrbas, Bosna, Neretva i Drina, zavode i podsjećaju na mladost i vrijeme koje je iza nas, na nepresušnu ljubav, na vjeru u bolji život, na suze pomiješane sa srećom dok izgovaram Bosna i Hercegovina. Opominju i vraćaju sjećanje na tebe, prvi predsijedniče. Pričaju, sve bosanske rijeke kazuju priču o tebi koja govori da si bio uz njih, da ih nisi napustio, nisi ih dao. Bile su i ostale bosanske. Pričaju da si otišao na počinak i legao na njene ispružene dlanove pored svojih šehida.
Ostala je priča o jednom hrabrom vremenu, tebi i nama, ostala je priča o tebi i Bosni. O velikoj ljubavi svih naših heroja koji su usnili vječnim snom za ljubav što se Bosna zove. Prošlo je. Rat je kao kakva neman stao. Toliko si se borio s tom nemani. Tjerao ga a on ipak došao. Nosio si na svojim leđima breme predsjednika u vremenu rata. Ti i Bosna otjerali ste neman iz naših domova, sa naših ulica.
Otišao si na bolji svijet, tvoj put se završio. Nema te. Ostalo je sjećanje. Ostale su tvoje riječi. Ostala su tvoja djela koja koračaju. Još uijek tvoji koraci odzvanjaju daleko širom svjeta. Ulice dalekih gradova odzvanjaju tvojim imenom. Tiho se čuju i ovdje, u tvojoj Bosni. Tamo su jači nego ovdje. Prigušuju ih i ja se toga plašim. Zato ti pišem iz klupe koja ne bi postojala bez slobode do koje si nas doveo. Ne bi postojala ni moja škola niti bi ja napisao ove redove za tebe. Bez puta koji smo s tobom prošli sve bi izgledalo drugačije. Bosna bi bila bez nas. Ja je nikada nebih upoznao i bio bi najsiromašniji i najjadniji mladić na dunjaluku. Hvala ti...
Pišući tebi ja govorim nama, govorim sebi. Suviše sam mlad da bih te poznavao a opet dovoljno odrastao da shvatim da nam nedostaješ i trebaš. Dovoljno odrastao da ti se zahvalim, da zaplačem, da te zijaretim na Kovačima, da te ne zaboravim jer bih zaboravio sebe, a to je grijeh. Grijeh prema zemlji čija je utroba natopljena krvlju onih koji se ugradiše u našu slobodu. S vjerom u Boga, nadom u bolje sutra, sjećanjem na tebe i tvoju usnulu dušu koja bdije nad Kovačima, nad Sarajevom, nad Bosnom, nadam se da ćemo vratiti dostojanstvo sebi, svom narodu i svojoj domovini nastavljajući ponosno tvojim utabanim putem.
Prošlo je. Godine rata su iza nas, godine tuge i bola su iza nas. Pred nama su vrijeme i ispit zrelosti, ispit pamćenja i sjećanja. Sjećanja kada je naša domovina postala samostalna i nezavisna. Kada su je prisvajali, odbacivali i dijelili, kada su je grdili i palili. Ti si joj takvoj ranjenoj pružio ruku prostirući šareni ćilim sa svakom njenom šarom tamo gdje je uvijek bila i gdje treba biti. Drugačije ne može, drugačije ne valja. Bio bi grijeh pred Bogom i pred ljudima. To si nas ti naučio. Ja samo ponavljam naučene lekcije koje život znače, juče, danas i za neko novo sutra. Sutra koje ne smije doći bez sjećanja na tebe, jer to bi značilo da moramo ponoviti lekcije iz prošlosti. Nismo mi glup narod da bi ponavljali tako vrijedne životne lekcije.
Velikim Bogom se kunemo robovi biti nećemo...Velikim Bogom se kunemo da te zaboraviti nećemo.
Travnik, Assea
