A doživo sam je, odveć sigurno, ljudski nestvarno ... Iz nekog čunog razloga voljela je jesen. Ne mogu reći da joj je ona pristajala. O , ne... Ko zna zašto dozvolila je sivoj da je vodi .

Tek neprimjetnim koracima znao sam počesto ispunjavati asfalte sudbine. Onako, poput očajnog bjegunca iz napuštenog neba prikrivao sam se u ćoškovima tame.

-Zašto, pitaš me. Mislim da bi i najuspavaniji cvjetovi znali odgovor na to pitanje. Kazaljke bi preklapale jedna drugu, i tako, nakon trećeg obrtaja čekanja naziralo bi se svjetlo. Čudno. Mora da joj je ona umorna lutalica opet otkrila da je posmatram. Ni ovog puta nije bio zavjese... Zora se po ko zna koji put uvlačila pod kožu. Još sam tu. Još uvijek sanjam ...

Samo odabranim momentima dozvoljavala bi svoju pojavu na žutom mostu... I to je znalo trajati tako dugo, a opet, tako kratko. Ne znam kako, ali znam da sam morao.Bilo bi suludo gledati u njene oči i izgovarati najteže riječi izgubljenih sanjara. Ali, baš na tom mostu krio se neprimjetni djelić hrabrosti. Kažu da je samo dovoljno ludima uspjelo da ga pronađu.

Pa, gledaj, niko ne može biti toliko lud koliko ja mogu biti zaljubljen. – Volim te, rekao sam.