Twitter

U Elči Ibrahim-pašinoj medresi je u subotu, 12. marta 2022. godine pored Drugih susreta radijskih redakcija medresa IZ u BiH, održan i svečani program povodom literarnog konkursa “Svoju državu volim i u srcu je nosim” raspisanog povodom Dana nezavisnosti BiH. Literarni konkurs se odnosio na učenike završnih razreda osnovnih škola u SBK i ZDK.

Namjera je bila da se na ovaj način Elči Ibrahim-pašina medresa zahvali svim školama, učenicima i nastavnicima-mentorima, s obzirom da se na ovaj konkurs prijavio veliki broj učenika.

Program je počeo intoniranjem himne, nakon čega je proučeno ašere. Prisutnim učenicima i njihovim nastavnicima obratio se direktor Medrese, mr. Dževdet Šošić koji je učenicima zahvalio na ovoj posjeti, ali i na učešću u konkursu. Direktor je istakao važnost njegovanja pisane riječi, te kazao nešto više i o odgojno-obrazovnom radu u Medresi.

Prikazan je i promotivni video Škole, nakon čega je uslijedio najsvečaniji dio programa, a to je proglašenje pobjednika, te uručenje nagrada i priznanja od strane Direktora, a koje je obezbjedila Uprava Medrese.

Komisija u sastavu: dr. Nermin Šušić, predsjednik, prof. Šejla Ganibegović, član i prof. Bahrija Hodžić, član, pregledala je radove i odabrala tri najbolja.

Treće mjesto osvojila je Trako Sara, učenica devetog razreda Osnovne škole “Dubravica” Preočica, Vitez.

Drugo mjesto osvojila je Kolić Adelisa, učenica devetog razreda Osnovne škole “Skender Kulenović” Zenica.

Prvo mjesto osvojio je Dervišić Ajnur, učenik devetog razreda “Prve osnovne škole” Donji Vakuf.

Nakon proglašenja nagrađenih učenika, pročitan je pobjednički rad, uručene zahvalnice svim učenicima-učesnicima u literarnom konkusu, a zatim je uslijedio obilazak školskih prostorija i svečani ručak za sve goste.

Moderator programa bila je profesorica Adnana Lendo-Jusić.

Pobjednički rad: "Svoju državu volim i u srcu je nosim" - Dervišić Ajnur, "Prva osnovna škola" Donji Vakuf

Svaka osoba na ovom svijetu je na nešto ponosna. Neki su ponosni na svoje uspjehe, neki su ponosi na svoje roditelje, svoje prijatelje. Neki su ponosni na materijalna bogatstva, na svoje znanje ili druge stvari koje im griju misli i srce.

Ja sam, eto, ponosan što sam Bosanac. Ja sam ponosan što sam rođen pod zastavom na kojoj su i nebo i zvjezdice i što se ta zastava vijori ponosno i prkosno uprkos trnovitoj prošlosti. Zašto? Zato što Bosna i Hercegovina nije samo neka tužna priča koju slušamo na vijestima. Bosna je više od toga.

Bosna je više i od arhitekture, Bosna je više i od prirodne ljepote. Ali, opet, koja to zemlja ima i piramide, i vodopade u centru grada? Kojom tom zemljom odzvanjaju zvukovi katoličkih, pravoslavnih, i zvona sinagoge uporedo sa ezanom, pozivajući na molitvu, pokazujući da je suživot moguć, i to u jednoj državi, jedne ulice, jednog gradića, nazvanog Sarajevo?

Nekad mi se ova naša domovina učini malenom, nekad, poput svih, najradije bih tugovao, žalilio nas jer smo svijetu tako malehni, tako beznačajni, tako zapostavljeni. Onda se sjetim i prvog tramvaja u Evropi, kojeg je ipak imalo to naše Sarajevo, sjetim se i Ive Andrića i Nobelove nagrade, i Oskara, i Olimpijade. Sjetim i Zmajeva i svih onih intelektualaca, svih onih naučnika, doktora, umjetnika, koji svojim radom pokazuju i dokazuju tko su to sinovi i kćeri ove prkosne Bosne. Sjetim se riječi svih onih književnika od Dizdara, Šantića, Selimovića, onih zbog kojih sa ponosom mogu reći: „Oni su dio moje Bosna!“. Tad’ Bosna nije disfunkcionalan politički sistem. Tad’ Bosna nije jeftina radna snaga u Evropi. Tad’ Bosna nisu ratovi ili stvari zbog kojih smo i sebi smiješni. Tad je Bosna i od Bosne veća. Tada je Bosna pjesma slavuja u proljeće, ili kada probudim majku sa kafom, pravom crnom, turskom, za Bajram, pa ju poljubim, i posjetimo svu našu rodbinu.

Bosna je i emocija. Jedinstvena emocija. Bosna je krik Srebrenice, onaj cvijet, i Fatiha da se nikad ne zaboravi, i nikad ne ponovi. Nikome. Bosna je snijeg na Vlašiću i Bjelašnici. Bosna je ta bjelina neukaljanog djeteta. Bosna je i hir, brzak Neretve, Vrbasa i Save, svih onih rijeka koje ju presijecaju, koje žedne polja ove drevne zemlje. Bosna su i divlji livanjski konji, slobodni, neustrašivi i sve one endemske vrste u Perućici, jednoj od posljednih prašuma Evrope. Bosna je i sam Bosanac i Hercegovac, taj insan, Bogu odan, domaćin. Domaćin koji bi svakog putnika, bio on stranac ili stari prijatelj, dočekao sa kahvom ili baklavom.

Bosna, to je osmijeh djeteta, ili lavež psa, ili pjesma laste, koja je sretna što je grije ovo naše sunce. Bosna, ona je solidarnost u nevolji. Sva ona pomoć, kada je najslabiji od nas u potrebi. Bosna, to je molitva Allahu. I svi safovi u džamijama za Bajrame.

Bosna, to svi oni koji su tu sa nama, naši voljeni. Ili, tužnije, to su svi oni koje je davno prekrila crna zemlja. I kako ne biti ponosan na nju?

Kako ne biti ponosan na sve one koji nam dolaze, zbunjeni, pa odlaze očarani svom ljepotom ove male zemlje?

Bosna i Hercegovina, to je više od države. To je dom. Prvi i posljednji. To je uspomena.

To je ponos. To je ljubav. To si ti. To sam ja. To smo mi. To je domovina.
To je Bosna i Hercegovina.